Priča prati lik mladog profesora koji se upušta u avanturu života i kreće putem istoka. Umjesto da doživi toliko očekivanu slavu on sa svakim novim kilometrom prema istoku sa sebe linja staru kožu. Doživljava potpuni preobražaj. Samsara je putopisni roman, knjiga ceste.
Put na Istok oduvijek je predstavljao ultimativno putovanje, bilo u pustolovnom smislu kao istinska avantura i istraživanje drukčijih mjesta i kultura, bilo u duhovnom, kao traženje odgovora na krajnja pitanja. U europskoj se literaturi, ne bez razloga, opisivalo upravo kao put (samo)spoznaje. Ovu ideju, u pozadini koje je stajala želja za vlastitom slobodom i pomicanjem granica, u raznim su razdobljima utjelovljivali različiti tipovi putnika. Od polovice prošloga stoljeća jedni za drugima na Istok su dolazili (odnosno odlazili) beatnici i hipiji, freakovi i overlanderi te naposljetku backpackeri i takozvani „independent traveleri“. O tome postoji trag u suvremenoj svjetskoj putopisnoj literaturi, pa i u domaćoj; ali naslove koji su preživjeli svoje vrijeme u pravilu su napisali autori snažne putničke osobnosti, čiji je doživljaj putovanja i Istoka nadilazio generacijsku fascinaciju, ne iscrpljujući se tek u oblaku marihuane u Katmanduu ili u kakvom indijskom ašramu.
Među putopiscima – iz prošlih vremena, kada su ovakva putovanja bila više subkulturni trend nego disciplina potrošačkog društva – uvijek je bilo i onih koji nisu putovali da bi vidjeli svijet nego da bi saznali nešto o sebi ili od sebe stvorili ljude kakvi bi željeli biti.
Hrvoje Ivančić pripada soju pisaca kadrih uhvatiti i prepoznati signale koji su takve putnike oduvijek okretali ka Istoku, čak i kad su porivi za putovanjem – kao u junaka ovog romana – prikriveni nekim drugim razlozima. Nije tu riječ samo o junaku/pripovijedaču Ivančićevog romana, dvadesetsedmogodišnjem profesoru povijesti u vezi, koji jednog dana odluči prestati tražiti opravdanje za suhoparnu kolotečinu u kojoj se našao i poći u „čistu, opipljivu stvarnost“ Istoka (žudeći za slavom), nego o samom Ivančiću. Jer, iako je Samsara roman o putu na Istok, to je roman putopisca. Junakovi doživljaji imaju stvarne obrise i kada su plod mašte, jer ih je pisao putnik s iskustvom takvog putovanja. Tim više što su ti doživljaji isprepleteni s autentičnim opisima mjesta i predjela koje je sam autor prošao na toj vjekovnoj ruti trgovaca i duhovnih tragača: od Istanbula i Turske, preko Irana i Pakistana, pa sve do svetih gradova Indije, u kojima radnja romana kulminira, ili – putopisnim rječnikom rečeno – junakovo vanjsko i unutarnje putovanje (u stvari, lutanje) dobiva konačni oblik. Nit koja će Ivančićeva „izgubljenika“ odvesti do kraja, do konačne spoznaje o životu i smrti – samsare, pojavljuje se već nakon prvog koraka, takoreći na pragu Istoka, u Sarajevu…
Uzbudljivi ritam i lakoća pripovijedanja kojima nas Ivančić vodi na jedno staro putovanje u novom vremenu, vješto preplićući putničke senzacije sa stanjima i refleksijama svog pripovijedača, čine ovaj putopisni roman štivom koje će brzo i u jednom dahu čitati i ljubitelji putopisa i beletristike.
Juraj Bubalo