IZBJEGLICE: Priča iz kampa


IMG_1028

Kad zora proviri iza brda, Sunce udari o bijeli šator, a mnoštvo djece izleti na ono što bi se moglo nazvati ulicom, a u stvari je šljunčani put koji naselje dijeli po pola. Zube peru u zajedničkom toaletu, dok majke kuhaju čaj na plinskim bocama. Na improviziranom igralištu jedna je probušena lopta, a u tijeku su „praznici“ koji traju unedogled.

Nalazimo se u kampu Minija 35 u Libanonu, pored grada Tripolija. Naziv kampa nije suviše domišljat jer nazvan je po selu pored kojeg se nalazi, ali dodan mu je broj jer takvih je u okolici nekoliko desetaka. Ovaj je po redu trideset i peti. U njemu se nalazi oko tristo izbjeglica iz Sirije.

Nije bilo teško pronaći obitelj spremnu za razgovor. Ušli smo u šator Ahmeda (35) iz sela Al Ashrani pored sirijskog grada Hame.

S obitelji je izbjegao 2011. zbog straha od vladinih snaga. Bilo je to na samom početku prosvjeda protiv vlasti, u vremenu kada je režim bez milosti progonio svakog s drugačijim mišljenjem. U međuvremenu se retorika vlasti promijenila, ali gorki okus u ustima mnogih ostaje i dalje.

Kamp Minija 35 bitno je manji od dobro organiziranih kampova u Jordanu i Turskoj. U Miniji je sve tiho, povučeno, mogli bismo reći i zabačeno jer teško ga je pronaći, na kraju malenog šljunčanog puta, od glavne ceste prema Sredozemnom moru.

„Stanarinu plaćamo sto dolara mjesečno jer ovo je privatno zemljište. Imamo vodu, povremeno dolaze nevladine organizacije da djecu uče čitati i pisati. Pomažem ljudima u polju i ponešto zaradim kako bih mogao platiti stanarinu za sebe i svoju osmeročlanu obitelj,“ kaže Ahmed.

U Miniji35.

Moglo bi se učiniti kako je ovo svojevrsni jeftini bungalov jer nalazi se tik do mora, ali gadno bismo se prevarili. Zarađivanje na mukama drugih nije novost, izgleda da su igru prihvatili svi. Imaju li izbora?

„U početku demonstracija protiv režima u našem je selu bilo mirno. Mnogi se nisu slagali s vlastima, ali ipak smo nekako ostali na svojim mjestima,“ kaže Ahmed koji ne želi otkriti pravo ime zbog straha jer u selu je ostao njegov stari otac.

„Kad su demonstracije iz susjednog sela prošle kroz Al Ashrani seljani su se pridružili. Tad smo shvatili da među demonstrantima postoje ljudi iz državnih službi koji su snimali prosvjednike. Od sljedećeg jutra mnogi su odlazili na ispitivanje, neki su bili sasvim pretučeni, a poneki se uopće nisu vratili. To je izazvalo bijes stanovništva. Mlađi su se počeli organizirati u lokalne oslobodilačke brigade, a većina je zbog straha napustila zemlju. Već sam ranije radio u Libanonu pa mi je bilo lakše. Prvo sam ovdje poslao svoju obitelj pa sam na kraju i sam otišao. Bili su to tjedni puni neizvjesnosti. Pogotovo prilikom  prolaska pored kontrolnih točaka kada ti se ruke tresu i oblijeva te znoj zbog straha od smrti,“ govori Ahmed dok sjedimo na podu bijeloga šatora. Svakome daje šalicu vrućeg, slatkog čaja i cigaretu.

Danas, četiri godine poslije, nakon što su sirijsku revoluciju ukrale islamističke brigade i internacionalni mešetari, trgovci oružjem i naftom, Ahmed tvrdi kako samo želi mir.

„Kada bih morao birati izmeđi ISIL-a i Bashara al Assada, odabrao bih Assada, tu nema dileme,“ kaže.

Ispričao je kako su borci ISIL-a upali u selo ubrzo po izbijanju demonstracija. Kaže kako su bili bolje organizirani i imali su jaču logistiku i da su upravo zbog toga pridobili nekoliko boraca. Kao da su planirali vrijeme i mjesto gdje će se pojaviti.

IMG_3971

Danas nije nepoznato da je ISIL planirao akcije u Siriji vrlo detaljno, da su vrbovali mladiće iz sirijskih sela i gradova koji su za njih prikupljali informacije s terena. Informacije su uključivale sve detalje o najbogatijim obiteljima, o ekonomskim kretanjima, o zadovoljstvu odnosno nezadovoljstvu naroda. Na taj način odlučili su gdje napasti.

Izbjeglice iz kampa Minija 35, kao i iz ostalih kampova u Libanonu pokušavaju preživjeti pomoću malih svakodnevnih poslova. Zbog toga ruše cijenu rada u Libanonu te kod lokalnog stanovništva izazivaju otpor. Povratak u Siriju, koja je rastrgana hijenama rata, djeluje kao nemoguća misija, ali uz ostanak u Libanonu to im je jedini izbor. Novca za odlazak na daleki put u Europu nemaju.

Ovdje treba živjeti iz dana u dan. Na terenu to izgleda kao borba za preživljavanje, na papiru tek puka statistika.

IMG_3957

Raspršeno više od pola Sirije

Sirija koja je prije početka rata 2011. imala oko dvadeset milijuna stanovnika danas se bitno smanjila. Oko osam milijuna su raseljeni unutar zemlje, a nešto više od četiri milijuna izvan nje. U Turskoj se nalazi približno dva milijuna izbjeglica iz Sirije, u Libanonu nešto manje od dva, a u Jordanu oko 600 tisuća. Manji broj izbjeglica smješten je u Egiptu, Iraku i Alžiru, a prema zadnjim podacima u Europi ih se nalazi oko 250 tisuća.

Glavni grad Sirije, Damask prema službenim podacima ima tri milijuna stanovnika, ali ta brojka odavno je prijeđena. Prije deset godina upotpunile su je izbjeglice iz Iraka, a danas prognanici iz Sirije.

U parkovima Damaska nisu rijetke svađe za dobro mjesto ispod palme ili kakvog grma gdje se može saviti improvizirani šator. Prognanici stižu iz dana u dan i teško ih je odmah smjestiti u kampove. Djeca trčkaraju, prose i preživljavaju uz igru. Ulicama prolaze građani, žuti taksiji jure i biznis na prvu teče uobičajeno; za višemilijunski grad, rekli bismo normalno. No iznad ulica se osjeća težak zrak, neizvjesnost koju vjetar nosi iz predgrađa što su ih okupirali militanti. Čak je i pomisao o povratku daleko, a kamo li obnova doma i života koji su u potpunosti razrušeni.

izbjeglice u parkovima Damaska

Od početka sukoba zemlja je izmrcvarena, izrovana od stotina tisuća granata; gradovi prelaze čas u ruke pobunjeničkih skupina, čas u vladine. Pobunjeničke skupine, od kojih su najveće ISIL (na arapskom Daeš) i Front al-Nusra, drže velik komad Sirije. ISIL praktički vodi paralelnu vladu iz istočnoga grada Rake. Sukobi među ekstremistima nisu rijetkost, a tko s kim i kad sklapa pakt teško prate i najupućeniji analitičari. Ni glavni grad nije pošteđen borbi i razaranja. Trenutačno zauzima trećinu teritorija koji kontroliraju vladine snage, tj. Sirijska arapska vojska i odane joj milicije, poput Hezbolaha, naoružanih formacija stranke Bat, Fronta za oslobođenje Palestine. Kad bismo na zemljopisnoj karti označili dijelove Damaska pod okupacijom, odnosno one u kojima se vode borbe, lako bismo zaključili da je grad u okruženju; na terenu, međutim, stvari funkcioniraju drukčije, ovdje je riječ o nekonvencionalnom ratu prepunom nepoznanica. Javni prijevoz, primjerice, normalno funkcionira na liniji razgraničenja – autobusi prolaze cestom koja predstavlja granicu i siječe četvrt na dva dijela. Južna predgrađa donedavno su bila mirna, što je bila posljedica primirja između Sirijske vojske (SAA) i Sirijske oslobodilačke vojske (FSA).

Pri izlazu iz grada razrušena su naselja, zgrade sravnjene sa zemljom, bez trunke života. Prevlast u zraku vladinim snagama omogućuje konstantno bombardiranje pobunjeničkih područja. Kako je to objasnio jedan sirijski službenik: ‘Zgrada iz koje izađe ijedan pobunjenički metak bit će sravnjena sa zemljom.’

„Sad je još dobro. Prije pola godine struju smo imali samo tri sata dnevno,“ objašnjava Mohamed (45), koji radi kao recepcionar, a iz južnog se predgrađa doselio u centar radi ulaska pobunjenika.

„Ljudi jednostavno nemaju dovoljno novca i bore se da prežive do kraja mjeseca. Zato su ulice noću prazne, ne toliko zbog sigurnosti: mislim da je grad dosta dobro osiguran, patrole su na svakom uglu. No svakodnevno sve poskupljuje. Cijene struje, benzina i hrane rastu, a plaće se smanjuju. Prije rata dolar je vrijedio pedeset funti, danas 250,“kaže Mohamed.

Kreativni francuski doktori glavnoj su ulici nadjenuli ime

Naveden je primjer iz glavnog grada u kojemu život funkcionira normalnije nego u ostatku zemlje. I u takvoj situaciji mnogi ga napuštaju i upućuju se, ne u izbjegličke kampove, već, ako situacija dopusti, u zemlje pogodnije za život, između ostalih i u Europu.

Izbjeglice u kampovima susjednih zemalja u većini su tamo još od samih početaka sukoba, kada su počele žestoke demonstracije protiv autokratskog režima Bashara Al Assada i u najvećem broju slučajeva nisu se slagali s politikom režima. Danas ispada kako je autokratski režim ipak manje zlo od islamističkih brigada koje su ukrale sirijsku revoluciju i svojim djelovanjem proizvele još veći egzodus stanovnika ove nekad stabilne zemlje.

kad pitka voda stigne, oko cisterne je odmah gužva

Zaatari kamp

Zaatari kamp je veći od svih kampova nastalih po izbijanju sukoba u Siriji. Godine 2013. u njemu je živjelo čak 180.000 izbjeglica da bi se danas taj broj prepolovio zbog otvaranja drugih kampova u zemlji.

Žene i djeca čine oko 80 posto kampa, nešto malo muškaraca su starci, a ima i onih mlađih. Iako je u početku rata podrška Slobodnoj Sirijskoj Vojsci u kampovima bila dosta visoka danas ondje vlada zbunjenost nastala ulaskom ISIL-a, ali i nastajanjem drugih pobunjeničkih skupina koje se ponašaju kao bande, kontrolirajući svaka svoj okrug ili četvrt grada.

Prodavač pilića koje nabavlja od partnera Jordanca izvan kampa kaže da u Europi i životinje imaju bolji tretman. No moramo imati na umu da se radi o izvanrednoj situaciji i da je Zaatari ipak kamp, a ne hotel. Uvjeti su za razliku od mnogih sličnih kampova, u Africi npr, daleko bolji. I teško bi bilo da među tolikom masom ljudi ama baš sve klapa kako treba. Nesreće su dakako sastavni dio svakodnevice. Kako od liječnika saznajemo najčešće su nesreće s opeklinama jer kava i čaj kuhaju se u plastičnim šatorima koji su krcati ljudima, a ti se šatori lako zapale. Liječnici na pedijatriji kažu kako su najčešće bolesti kod djece problemi s dišnim putevima pa kožne bolesti i dijareja. Jedna liječnica dnevno pregleda 50-ak malih pacijenata.

Izvanredna situacija, pomiješana s tugom, ali i sa željom za preživljavanjem kampu daju posebnu čar koju bismo teško mogli opisati kao pozitivnu, ali isto tako teško kao negativnu. To je čista, razgolićena želja za održanjem na površini… na površini egzistencije kao takve.

93 su mu godine i izbjegao je iz sirije gdje je čak godinu dana živio u okolnoj spilji

Poslije početka krvavog građanskog rata u Siriji, poput slapa niz visoku liticu slile su se izbjeglice u susjedne zemlje, najviše u Libanon, Tursku i Jordan. U Jordanu ih je, pretpostavlja se oko 600.000. Zaatari kamp, zbog blizine granice centralno je mjesto u koje izbjeglice dolaze, ali isto tako i svakodnevno odlaze. Natrag u Siriju ili u neku drugu zemlju, ovisno o poznanstvima koja imaju.

Probijajući se kroz „kvartove“ kampa Zaatari, kroz mnoštvo bijelih šatora ili malenih stambenih kontejnera između kojih se ljudi trgaju oko cisterne za vodu, vidjeti se može bazični život svake obitelji izbjegle iz Sirije.

U jednom od takvih šatora živi i Abu Talib koji je nedavno napunio 93 godine! Vitalni starac sa svojom je ženom izbjegao iz sela pored grada Daare.

„Krenulo je s prosvjedima. Kasnije su počeli prštati meci pa granate. Moja druga žena poginula je na mjestu zajedno s moje dvoje djece od 14 i od 10 godina! Mi smo se, zajedno s ostatkom sela sakrili u okolne špilje gdje smo živjeli godinu dana. I evo nas sad napokon u kampu,“ pripovijeda kroz suze Abu Talib u bijelom šatoru, među stotinama muha koje vrebaju ono malo kruha i masla u bijeloj plastičnoj vrećici.

tačke su glavno sredstvo za prijevoz paketa pomoćim ali i robe koja se svakodnevno prodaje

„Kad bi borbe prestale neki od nas su oprezno izlazili iz špilje, dolje u selo ne bi li našli hranu. To što su donijeli to smo jeli. Imali smo i nekoliko koza koje su davale mlijekom, a brstile su okolno grmlje. Bila je to sva prehrana tih godinu dana. Čak smo se i privikli na taj život. Barem nam je pružao kakvu takvu sigurnost. Nije me briga za njihove ratove, borbe i previranja.  Ja sam starac, dosta mi je toga, želim samo dostojan život bez straha hoće li moja djeca dočekati sutra.“

Sirijci, trgovci kakvi jesu, snašli su se i kamp pretvorili u pravi grad u kojem se trži, u kojem se kupuje i prodaje, u kojem se ljudi vjenčavaju i djeca se rađaju. Zbog velikih vrućina tek rođenu djecu doktori hlade prenosivim klima uređajima.

Čuvari i osoblje kampa  prilagodili su zakone na način da iz kampa može izaći svatko tko ima nekoga „vani“ da za njih garantira. Na taj način, oni spretniji izlaze, kupuju robu i prodaju je u svojim privremenim trgovinama. Cijena je dakako viša od regularne.

U kampu nalazimo četiri klase ljudi. Postoje oni koji imaju novac i koji si mogu priuštiti više komoditeta od ostalih, postoje snalažljivi s vezama koji se bave komercijalom, pomoćnici osoblja kampa te na kraju oni koji osim golog života nemaju bog zna što opipljivo.

Većina izbjeglica kampa Zaatari dolazi s juga Sirije, iz grada Daara. Upravo su tamo započeli prosvjedi s ciljem političkih promjena tj. protiv aktualne vlasti.

U Zaatari kampu se trguje

Zemlja kampova

Nemojmo zaboraviti da nevolje na Bliskom istoku nisu započele tek s ratom u Siriji. Kolonijalna podjela teritorija po raspadu Osmanskog carstva, započeta ugovorom Sykes-Picot iz 1916., uspostavljanje država bez stvarnog nacionalnog identiteta, uspostavljanje države Izrael i egzodus Palestinaca 1948. samo su neki od momenata koji su prouzročili stanje kakvo danas jest.

Dobar dio stanovnika Bliskog istoka živi u kampovima. Palestinci su npr. izbjeglice već treću generaciju. U Jordanu ih ima oko dva milijuna, u Siriji i Libanonu po pola milijuna. Upravo se u palestinskim kampovima u Libanonu već desetljećima kreće s ilegalni transport ljudi u Europu.

Proces na prvu izgleda dosta jednostavno. Dovoljno je pronaći tzv. brokera koji će migrante upoznati s krijumčarima i posrednicima u procesu prelaženja granice. Dogovori se cijena, koja često varira, okvirno od 3.000 do 6.000 dolara. Sudbine mnogih koji pokušavaju proći preko granice ostaju zapečaćene u modrom grobu ili u nekom od zatvora susjednih zemalja, a često ih se vrati natrag u kamp.

Kamp se iz dana u dan širi

Salah iz kampa Nahr El-Bared opisuje svoj pokušaj emigracije u Europu, koji je završio neslavno.

„Bilo je jednostavno strašno. Nitko nije očekivao takav način ophođenja i muku koju smo prošli. Kad smo već stigli u Tursku, na pola puta do ulaska u Europu, preko Grčke, krijumčari su me počeli ucjenjivati. Bili smo izručeni ljudima koju su me uputili na prastari brod zajedno s još šezdesetaak migranata, poslije što su nas u stanu držali punih šest dana. Stari je brod iz luke Izmir isplovio noću, no pošto je registriran tek za četrdeset ljudi, pokvario se. Plutali smo i pokušavali popraviti motor da bi napokon naišli ribari i pomogli nam u povratku na obalu. Nazvao sam čovjeka koji je sve organizirao i pitao ga zašto se to dogodilo i kako ćemo nastaviti put. Rekao mi je da je u lancu predaje novca njemu isporučeno premalo i da svaki migrant mora dati još 500 dolara kako bi sigurno stigao u Grčku. Kada su nam uzeli ono malo novca što smo imali, a mnogi nisu imali dodatnih 500 dolara, krijumčari su nas predali turskoj policiji,“ kaže Salman koji je pokušao doći u Europu već tri puta, ali neuspješno.

IMG_3787

Tko je kriv?

Dok se mnogim građanima Hrvatske čini kao da je izbjeglička kriza započela tek nedavno, s nadiranjem izbjeglica na granice Europe s juga, prema Balkanu kroz Makedoniju, istina je mnogo dublja i dakako opsežnija.

U Europi se već nalazi oko 250 tisuća izbjeglica iz Sirije, ali taj broj je malen ukoliko ga usporedimo s izbjeglicama i tražiteljima azila iz drugih regija, ponajviše sjeverne i subsaharske Afrike. Prema podacima UNHCR-a trenutno se na svijetu nalazi 60 milijuna ljudi spremnih da se otisnu u nove krajeve, u potragu za boljim životom. Tijekom 2014. azil je u Europi zatražilo 600.000 ljudi.

Od 2000. godine 30.000 imigranata i izbjeglica izgubilo je život pri pokušaju dolaska u Europu. Samo u prva četiri mjeseca ove godine poginulo ih je 1700. Većina njih dolazi iz sjeverne Afrike u Italiju ili Španjolsku te iz Turske na grčke otoke. Zbog konstantnog nadiranja novih izbjeglica, jedan dio njih uputio se kroz srce Balkana na put do Njemačke.

Njemačka ima vrlo dobru integracijsku politiku te kao što je poznato, potrebu za stranom radnom snagom. Iako je put od Sirije do Njemačke dug i skup, izbjeglice koje su krenuli očito za to imaju sredstva. Oni koji sredstva nemaju ostaju u jednom od brojnih kampova susjednih zemalja ili u samoj Siriji.

Sigurno da Europa ne može primiti sve unesrećene iz zemalja koje su pogođene ratom – Sirija, Irak, Libija, Afganistan, Južni Sudan, Jemen, Srednjoafrička Republika, Somalija – ali ona mora snositi odgovornost za svoje postupke i suočiti se s činjenicom da je upravo francusko i talijansko uplitanje razorilo Libiju i prouzročilo kaos. Da je Irak razoren nesmotrenom politikom SAD-a i saveznika, prvenstveno Britanije, a Sirija je mrcvarena pomalo, zbog silne želje da se makne neposlušni diktator Bashar Al-Assad. Saudijska Arabija i Katar glavni su sponzori militantnih skupina koje se bore protiv režima. Tu odgovornost svakako snosi i Hrvatska kao dio koalicije u borbi protiv terorizma.

hrvoje1

Tijekom 2012. i početkom 2013. nekoliko je stranih promatrača na videomaterijalima iz Sirije prepoznalo vojnu tehniku s prostora bivše Jugoslavije. Uz neku koja je mogla doći iz bilo koje od nekadašnjih jugoslavenskih republika, pojavilo se i oružje razvijeno tijekom i nakon Domovinskog rata, što izravno ukazuje na Hrvatsku kao izvor. U to vrijeme, naime, zabilježen je velik izvoz rabljene vojne opreme iz Hrvatske u Jordan.

Vojna oprema iz Hrvatske pronašla je svoj put do pobunjeničkih snaga u Siriji, s ciljem da se doprinese rušenju režima Bashara Al Assada. Umjesto da ostvari cilj, oružje je još dodatno produbilo kaos u toj zemlji.

Umjesto da izbjeglice odbijamo skupim čuvanjem granica, jednostavnije ih je smjestiti i pružiti im utočište. Tim se rješavamo brutalnih scenarija poput onog u Austriji gdje se u hladnjači ugušio sedamdeset i jedan prognanik. Zaustavljamo šverc ljudima i stvar stavljamo pod kontrolu. No najefikasnije od svega je svim snagama zaustaviti sukob na Bliskom istoku.

I Hrvatska je odgovorna i dužna preuzeti teret birge o izbjeglicama. Humanost na kojoj počiva ideja ujedinjene Europe upravo sada dolazi na test. Ako se pokaže da će ekstremizam prevladati i humanost se utopiti zajedno s izbjeglicama, u dubokim vodama Mediterana, tad i ideja Europe pada u vodu i nestaje zauvijek.

Hrvoje Ivančić

objavljeno u Globusu 2015.

Sirijski kršćani još uvijek govore jezikom Isusa Krista

Sirijska kršćanska zajednica, čiji korijeni sežu unatrag dvije tisuće godina, jedna je

Il vestito da sposa rosso

A lei sembrava un gioco. Sebbene avesse già tredici anni, giocava ogni

Kratka priča: “Deva”

On je čuvao devu u Kapadokiji. Tu prokletu, izmučenu, mršavu i nikakvu