ERDOGANOVA VELIKA IGRA: Obnovljeni sukob turske vojske i kurdskih militanata


Klasični prizor na ulicama Diyarbakira

„Možda vidiš da se smijemo, ali iza toga tinja velika tuga. Dosta nam je više bombi i ratova. Evo i sad ih čuješ. Svakodnevno nadlijeću grad na putu za jugoistok Turske i u Irak,“ govori Benjamin Ceylan (35), vlasnik male trgovine na tržnici centralnog grada Turskog Kurdistana Diyarbakira. Kada govori o stvarima koje „svakodnevno nadlijeću grad“ on dakako misli na turske F-16 i F4 Falcon borbene zrakoplove koji bombardiraju položaje Kurdske Radničke Partije (PKK), a polijeću s obližnjeg aerodroma iz velike vojne baze pored grada.

tekst i foto: Hrvoje Ivančić

Baš kad je djelovalo kako će proces rješenja kurdskog pitanja bitno popraviti odnose u Turskoj, obnovljen je višedesetljetni sukob militantne PKK i Turske vojske. Na ulice Diyarbakira poslane su dodatne patrole, a vojna baza pojačana je novim trupama. Prilazeći gradu, ili odlazeći iz njega kopnenim putem, autobus će se zaustaviti na najmanje jednoj kontrolnoj točki, i svim putnicima biti će pretražena prtljaga. U gradu vas pretresati neće nitko, ali primijetiti ćete pojačani nadzor ulica teškim policijskim oklopnjacima, opremljenim vodenim topovima i policiju s automatskim naoružanjem.

Iako se kod militantnijih krugova u Diyarbakiru, pretežno naseljenom Kurdima, provlači mišljenje kako je građanski rat pred vratima, ono što je generalna slika jest da je ljudima dosta ratovanja.

Mirovni proces je očito dotaknuo dno. To nam potvrđuju izjave predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana i vođa PKK. Od početka sukoba, krajem srpnja, poginulo je više od dvadeset turskih vojnika i deset puta toliko boraca PKK, ali i civila.

Podsjetimo samo da se obnovljeni sukob događa pod okriljem turske borbe protiv terorizma, u kojoj napadaju položaje ISIL-a u Siriji, ali i PKK u Turskoj i Iraku. Sve je započelo 20. srpnja kada su se u pograničnom gradu Suruču, nasprot Kobaneu u Siriji okupili pripadnici prokurdske mladeži s ciljem prikupljanja pomoći za obnovu Kobanea. Na skup je upao bombaš samoubojica i ubio trideset i dva pripadnika skupine, a više od stotinu je ranjeno. Iako nitko nije preuzeo odgovornost za napad, pretpostavlja se da se radi o ISIL-u, protiv kojih kurdski borci sa sjevera Sirije, YPG, uspješno ratuju već više od godinu dana, potpomognuti zračnim napadima SAD-a. Poslije tog događaja Turska je odlučno, na oduševljenje SAD-a krenula u rat protiv ISIL-a. Ali i protiv „ostalih terorističkih organizacija“, što podrazumijeva kurdsku PKK. Spomenimo samo da su ubrzo poslije napada na prokurdsku mladež ubijena dva turska policajca. Odgovornost je preuzela PKK s opravdanjem da je Turska tolerirala ISIL i gledala im kroz prste cijelo vrijeme sukoba u Siriji, što je naštetilo Kurdima na sjeveru Sirije, ponajviše u Kobaneu.

Vojsci SAD-a sada je dopušteno korištenje vojne baze Inčirlik, što znači da je udaljenost do cilja u Siriji puno manja od Perzijskog zaljeva odakle su napadi kretali do sad. Na taj način SAD kao da žmire na jedno oko i dopuštaju Turskoj da rasplamsa rat protiv PKK.

Neobično je jedino što je Turska prvenstveno orijentirana na bombardiranje pripadnika PKK koji su usko povezani s borcima YPG u Siriji, a koji su, kao što je spomenuto ranije, involvirani u borbu protiv ISIL-a te ujedno poduprijeti zračnim napadima američkih snaga. Iako su militanti PKK službeno proglašeni terorističkom organizacijom u SAD, taj isti SAD podupire bratsku im organizaciju YPG u Siriji.

Zapetljanost pojmova i sukobljenih strana moguće je shvatiti jedino analzom odnosa kroz povijest, ali i uvidom u stanje na terenu. Situaciju otežava rat u Siriji, kojeg sad već slobodno možemo nazvati Bliskoistočnim ratom, jer već je odavno prešao granice same Sirije.

Na mostu preko rijeke Tigris koja pritječe pored Diyarbakira

Idu Turci vuku im se…Kurdi

„Sloboda dolazi pametnom politikom, a ne bacanjem kamenja,“ u razgovoru ispod starog oraha, za drvenim stolom uz vrući čaj govori Ahmed Demir (37), kineziolog koji cijeli život živi u Diyarbakiru. Iako Kurd po narodnosti on ne podržava militantne akcije Kurdske Radničke Partije (PKK).

„Govorim o slobodi gdje svatko može izraziti svoj identitet, etničku pripadnost i jezik. Mogu reći da te stvari trenutno imamo i slobodni smo uživati u njima. Nije oduvijek bilo tako, ali promijenilo se. Rat će nam samo nanijeti štetu i baciti nas natrag dvadeset godina, „ kaže.

Kurdski ustanak koji je započeo 1984. u trideset je godina odnio više od četrdeset tisuća života. Iako su prvotni zahtjevi uključivali nezavisnost Kurdistana, to se s godinama promijenilo. Vođa pobune, Abdullah Očalan, uhićen je 1999. i od tad do danas je u zatvoru, a upravo je on pregovarao s tadašnjim premijerom, a današnjim predsjednikom Erdoganom o kurdskom pitanju. Odustao je od zahtjeva za nezavisnost pri čemu je 2013. potpisan mirovni sporazum koji uključio povlačenje militantne PKK u Irak, na područje kurdske samouprave u toj zemlji, ali i davanje većih prava Kurdima u Turskoj. Tada je djelovalo kao da će stvari krenuti na bolje, ali ujedno je povećalo popularnost Erdoganovoj konzervativnoj stranci AKP kao najzaslužnijoj za spomenuti proces.

Stanovnici Diyarbakira su odahnuli jer nitko se nije htio vratiti na 1990-te. „Turska vojska upala nam je u selo i spalila našu kuću, naše ovce i koze. Ostali smo bez ičega i morali smo doseliti u grad,“ govori u svojoj trgovini Benjamin Ceylan (35) s početka naše priče.

Diyarbakir je od 400.000 stanovnika 1990-e narastao na milijun i pol do 1997. To samo govori o razini uništavanja sela od strane turske vojske. Više milijuna ljudi je raseljeno, a većina njih smjestila se upravo u Diyarbakiru.

Na pitanje ima li ikojeg pripadnika obitelji među redovima PKK, Benjamin se samo smiješi ne dajući konkretni odgovor. Kaže kako je borba ponekad potrebna, ali bi radije da se ne događa. Iako ga možemo smatrati podupirateljem PKK odlučno tvrdi da je budućnost turskih Kurda moguća jedino u Turskoj.

Kurdska populacija definitivno je podijeljena kad je u pitanju PKK. Jedni podupiru nastojanja da se podrži oružana borba, a drugi to smatraju pretjeranim. Ahmed Demir (37) kaže kako PKK izaziva veliki zazor kod religioznih članova zajednice jer su oni „komunistička stranka koja ne priznaje religiju“. Upravo zbog toga postoje i druge, religijski nastrojene kurdske partije. No zanimljivo je što podržavatelji jednih i drugih budućnost Turskog Kurdistana vide unutar granica Turske, a ne uklopljenog u ideju Velikog Kurdistana koji bi uključio dijelove Irana, Iraka i Sirije.

„Jedino što bismo mogli dobiti jest veća samouprava i lokalna autonomija. Pogrešno je misliti da svi Kurdi podupiru PKK, to je romantičarska slika nastala u prošlosti. PKK militanti skrojili su odijelo i sad žele ljude odijenuti, ali taj kroj ne odgovara svima“ kaže Ahmed.

Benjamin Ceylan u svojoj trgovini s prijateljhem drži šal lokalnog nogometnog kluva. Razabiu se boje i znakovlje Kurdistana

Izborni prag koji je Erdoganu pomrsio račune

U veljači 2015. Predsjednik Erdogan obratio se glasačima da će na predstojećim izborima, održanim 07.06., njegovoj stranci biti potrebno 400 zastupničkih mjesta, u parlamentu od 550, kako bi dvotrećinskom većinom bili u mogućnosti izglasati proširene predsjedničke ovlasti. To u prijevodu znača da će Turska prijeći na predsjednički sustav jer, kako kaže Erdogan, „ako želite da se mirovni proces s kurdskom stranom nastavi, potrebno je učvrstiti vlast“.

Erdoganova formulacija otvorila je mnoga pitanja u glavama liberalnih i kurdskih političara, ali i glasača. Mnogi su to shvatili kao nametanje samovolje i apsolutne vlasti jednog čovjeka umjesto kao konačnog rješavanja kurdskog pitanja.

Kurdi su u većini shvatili Erdoganovu zaokupljenost kurdskim problemom kao dijelom osobne ambicije umjesto stvarnom voljom za političkim rješenjem situacije. Predsjednik HDP-a, najveće kurdske političke stranke, Demitraš, naglasio je kako mirovni proces mora biti oslobođen bilo kakvog politikanstva.

Skepticizam je svakako uključivao pitanje hoće li Erdogan, jednom kad dobije neograničenu moć, biti voljan riješiti kurdski problem? Situacija je eskalirala krajem 2014. kada su se kurdskim dijelovima Turske proširili prosvjedi protiv vlade, koja je odbila pomoći ugroženom gradu Kobaneu.

Kurdska militantna organizacija PKK i najveća kurdska stranka HDP mogli su si postaviti pitanje, što će nastupiti eventualnim ostvarivanjem Erdoganovih želja.

Stranka AKP trebala je dakle osvojiti 400 mandata kako bi mogla izglasati proširene predsjedničke ovlasti. No na izborima 07.06. dogodilo se nešto u potpunosti nenadano. Prokurdska HDP po prvi je put u povijesti prešla prag od deset posto i osvojila trinaest posto glasova, odnosno 80 mandata. Treba naglasiti kako prema turskom izbornom sustavu u parlament ulaze samo stanke koje osvoje više od deset posto sveukupnih glasova. Prema tome, kurdske stranke nikad nisu ušle u parlament. Sve do sad. Nevjerojatni uzlet HDP-a mora da je pomrsio Erdoganove račune u mnogočemu, a dodatno i s činjenicom što su za HDP, koja je obično osvajala sedam do osam posto glasova, podršku dali i liberalno lijevi turski glasači.

IMG_4640

Rat protiv terorizma

U munjevitom vrtlogu događaja Turska se uključila u rat protiv terorizma. Druga po brojnosti vojska u NATO savezu objavila je rat ISIL-u, ali i drugim terorističkim organizacijama. Ono što je simptomatično jest da je većina dosadašnjih napada usmjerena prema planini Kandil u Iraku, sjedištu PKK, ali i na jugoistok Turske gdje u unakrsnoj vatri pogibaju civili.

Službena tvrdnja za napuštanje procesa pomirenja jest da kurdski militanti nikad nisu položili oružje te da destabiliziraju zemlju.

Ono što je jasno među poplacijom Turskog Kurdistana je da im je rata dosta. Iako su nekad simpatizirali s borbom PKK protiv turskog državnog terora, od tad su se stvari bitno promijenile.

„U školama je kurdski jezik izborni i učiti ga može svatko, nemamo više nikakvih problema s izjašnjavanjem, a organi vlasti i policija nisu što su nekad bili. Dok sam kao petnaestogodišnjak prolazio ulicom, samo bi me zaustavili, uhvatili i nalupali kao majmuna, bez ikakvog pravog razloga. Danas toga više nema,“ objašnjava tridesetsedmogodišnji Ahmed Demir u parku, srčući vrući čaj tijekom isto tako vrućeg kurdistanskog popodneva.

Svakako da je napor  stvoren politikom pomirenja ostvario rezultate i da je mnogo manje kurdske populacije spremno za borbu. Nekad su se prosvjedi događali na svakodnevnoj bazi, danas je to puno rjeđe.

Hasan Paša Hani - nekadašnji karavansaraj, današnja kavana u centru Diyarbakira

Borba koja je donijela rezultate

„Ljudi su se pobunili, ušli u borbu za slobodu i na kraju izborili svoja prava. Nismo se samo jedno jutro probudili i sve je bilo riješeno,“ objašnjava u svojem uredu Predsjednik Narodne Demokratske Stranke (HDP), pokrajinskog ogranka Diyarbakir, Ali Šimšek.

Stranka koja je poznata po svojim socijalističkim stavovima prije izbora je doživjela pregršt napada od suprotne strane, s optužbama da su antiislamska stranka koja nema veze s religijom. Uslijed toga dogodili su se brojni napadi na njihova sjedišta. Jedna malo žešće predizborna kampanja, rekli bismo.

„Neobično je što se napad na Kurde i ponovni sukob s PKK događaju upravo prije najave da je izvjesno ponavljanje izbora zbog nemogućnosti formiranja vlade. Ratnom retorikom želi nas spustiti ispod deset posto, kako ne bismo ušli u parlament“ kaže Ali Šišmek koji je, u stvari, supredsjednik ogranka, jer svaki ogranak HDP-a ima dva predsjednika, jednog muškarca i jednu ženu.

Da sudske istrage iz političkih razloga nisu rijetkost potvrđuje nam u svojem uredu Predsjednik HDP-a Diyarbakira Ai Šišmek kad kaže da su ga „2009 optužili da pomaže teroriste“.

„Sve što sam napravio jest da sam htio pomoći ljudima koji su došli pitati gdje su im djeca. Poslije uličnih prosvjeda policija uhiti mladiće i zadrži ih u pritvoru. Meni dolaze njihovi roditelju, a ja pokušavam saznati o čemu se radi i gdje su završili. Zbog toga sam pod istragom koja još uvijek traje,“ kaže.

Iako većina religioznih Kurda ne podupiru HDP, to je svejedno najveća kurdska stranka i jedina parlamentarna. Njihova povezanost s militantima iz PKK vrlo je često nejasna što Ali Šišmek objašnjava vrlo jednostavnom analogijom kako „HDP i PKK djele iste simpatizere“.

„Netko tko je na izborima glasao za HDP najvjerojatnije gaji simpatije prema PKK. No i mi smo, i to opetovano zadnjih mjesec dana, pozvali PKK da polože oružje jer sukob nije rješenje. To moramo dogovoriti politički i nikako drugačije.“

objavljeno u Globusu 2015. 

Sirijski kršćani još uvijek govore jezikom Isusa Krista

Sirijska kršćanska zajednica, čiji korijeni sežu unatrag dvije tisuće godina, jedna je

Il vestito da sposa rosso

A lei sembrava un gioco. Sebbene avesse già tredici anni, giocava ogni

Kratka priča: “Deva”

On je čuvao devu u Kapadokiji. Tu prokletu, izmučenu, mršavu i nikakvu