Korijeni izraelsko – palestinskog sukoba


 

Mogli bismo ga nazvati majkom svih bliskoistočnih sukoba. On je krvav po svojoj naravi i vječan u sjećanjima većine ljudi. Teško da ćemo pronaći osobu koja poznaje “stabilni” Bliski istok. Štoviše! Teško nam je zamisliti vijesti bez barem jednog bloka o krvavom piru u Palestini. I naravno, ljudima svojstveno, uvijek se u javnosti zauzimaju strane. Jedni su tako okićeni epitetima nevinosti, dok su drugi jedino i samo krvoloci. Ekstrermne struje postoje s obje strane isto kao i civili, ali da bismo mogli shvatiti samu srž cijelog bliskoistočnog problema, potrebno je zaviriti u prošlost, potrebno je naučiti iz povijesti. Upravo iz one povijesti iz koje nitko ništa do sad nije naučio. Svejedno, pokušajmo.

Tijekom mnogih stoljeća Bliski je istok bio područje bez ozbiljnijih sukoba. Bilo je to doba moćnog Otomanskog carstva koje je vladalo cijelom regijom. Tijekom 19. stoljeća Palestina je multikulturalna regija u kojoj žive Muslimani – 86%, Kršćani – 10%, Židovi – 4%.

Cionizam

Tijekom 19. stoljeća, dok se rađaju i bujaju razni nacionalni pokreti, u Europi nastaje i Cionizam. Bio je to nacionalistički pokret ekstremne židovske desnice, a cilj je bio uspostava nezavisne države za sve Židove. Iako su kao opcije uzimali i razne lokacije u Americi (dio Argentine) i u Africi (dio Ugande), na kraju je fokus ostao na drevnoj domovini Izraelu.

Poslije 1880. stižu prvi židovski doseljenici iz Europe. Oni kupuju zemlju od arapskih zemljoposjednika i organiziraju se u komune. Posjedi im iz godine u godinu rastu proporcionalno s njihovom ekonomijom. Sve to bilo bi nemoguće bez uistinu vrhunske organizacije i inteligentnog raspolaganja dobrima. No s druge strane, mnogi siromašni arapski seljaci prisiljeni su napustiti zemlju koju su obrađivali za svog zemljoposjednika, jer je ovaj zemlju prodao.

Mogli su se međutim čuti i drugačiji glasovi, vezani uz pitanje arapske populacije na teritoriju naseljenom od Židova. Yitzak Epstein je 1907. objavio članak u Hashiloahu u kojemu poziva na novu politiku prema arapima. Tvrdio je da prazna zemlja nikad nije bila dobra i da je razvlaštenje siromašnih seljaka pogrešan put. Zagovarao je bi-nacionalnu državu s školskim i obrazovnim programima za sve. Ova je ideja naišla na vrlo mali broj simpatizera.

Balfourova deklaracija

U studenom 1917; na ruku cionističkom pokretu pokazalo se donošenje tzv. Balfourove deklaracije, nazvane po pismu britanskog ministra vanjskih poslova Balfoura upućenog britanskom bankaru židovskog podrijetla lordu Rotschildu. Deklaracijom je britanska vlada, nastojeći pridobiti potporu svjetskih Židova za sile Antante, načelno podržala ideju osnivanja židovske države u Palestini.

Velika Britanija je 1920. od Lige naroda dobila mandat u Palestini. Na početku spomenutog mandata tamo je živjelo oko 590.000 Arapa i oko 50.000 Židova. No taj se omjer ubrzo počeo mijenjati. Britanci su nastojali održavati političku ravnotežu između doseljenih Židova i arapske većine, davajući objema stranama obećanja, no s rastom židovskog useljavanja raslo je i arapsko nezadovoljstvo. Počeli su izbijati oružani sukobi. Prvi se dogodio 1920. u Jeruzalemu, a najveći 1929. i 1936. tijekom arapskih ustanaka koje je vodio jeruzalemski muftija Amin al-Hussein. Britanci su ih ugušili silom.

Uoči početka II. svjetskog rata London je učinio političke ustupke Arapima, zbog čega je promijenjen stav prema useljavanju, te je ograničen kontingent useljenika na 75 000 dok je za veći broj imigranata bila potrebna arapska suglasnost.

Sukobi s Britancima

Kao posljedica oružanih sukoba s Arapima, bilo je osnivanje paravojnih židovskih formacija. Najveća je takva formacija bila Haganah (Obrana) osnovana 1920. iz koje je potekao niz židovskih lidera XX. stoljeća kao što su Yitzak Rabin i Moshe Dayan. Druga po veličini židovska milicija je bila oružana skupina Irgun, a treća po značenju paravojna formacija je Lehi, nastala nakon raskola Irguna.

Radikalne židovske skupine Irgun i Lehi su prihvatile terorizam kao način borbe protiv britanske vlasti u Palestini i ostvarenja židovske državnosti, te od sredine tridesetih godina počinju kampanju napada na britansku vojsku te arapske civile.

U prosincu 1937. pripadnici Irguna su izveli bombaški napad na arapske civile na tržnici u Jeruzalemu, a na sličan su način 1938. izvedena još dva napada na arapske civile na tržnici u Haifi. Pripadnici Lehija su 1944. u Kairu ubili predstavnika britanske vlade na Bliskom istoku lorda Moynea. U srpnju 1946. Irgun je izveo vjerojatno najvažniju terorističku akciju podmetanjem bombe u jeruzalemski hotel Kralj David pri čemu je ubijena 91 osoba uključujući i 17 Židova, a 1947. je napadnut britanski časnički klub u kojem je ubijeno 17 britanskih vojnika.

Nezavisni Izrael

Po svršetku rata, točnije 1947. Velika Britanija oslučuje staviti svoj mandat u Palestini na raspolaganje Ujedinjenim narodima. Po svršetku mandada UN odlučuje područje podijeliti na arapsku i židovsku državu. Iako su Židovi činili tek 33 posto stanovnika Palestine te posjedovali nešto više od šest posto zemlje, UN-ov plan im je dodijelio 55 posto teritorija uključujući najplodnije dijelove zemlje, a na tim područjima je prema planu trebalo ostati 45% Arapa. Unatoč najavi britanskog povlačenja iz Palestine, u listopadu 1947. je izveden napad skupine Irgun na jeruzalemsku željezničku postaju a početkom 1948. podmetnuta je bomba pod vlak Haifa-Kairo. U travnju iste godine su pripadnici Irguna ubili blizu 250 arapskih civila što je dovelo do velikog arapskog izbjegličkog vala.

Čim je UN proglasio prestanak mandada, isti dan, 14. svibnja 1948. Židovsko narodno vijeće proglasilo je izraelsku državu na području koje mu je dodijelio plan podjele. Dan nakon proglašenja nezavisnosti započinju teroristički napadi arapskih snaga u Jeruzalemu, ali i napad arapskih vojski na Izrael i Prvi izraelsko – arapski rat.

Po svršetku rata 1949. Izrael je sebi pripojio još 40 % teritorija koji je bio namijenjen za palestinsku državu. U sukobu je živote izgubilo oko 11.000 ljudi, a na stotine tisuća ih je raseljeno. Od tog vremena brojni Palestinci žive u izbjegličkim kampovima susjednih zemalja. U Libanonu npr. još uvijek nisu dobili građanska prava i generacijama žive kao građani drugog reda.

Sukobi do današnjeg dana

Poslije Prvog izraelsko – arapskog rata uslijedili su brojni veći ili manji sukobi. Najpoznatiji je šestodnevni rat 1967. tijekom kojega je Izrael okupirao pojas Gaze, Zapadnu obalu, Sinaj i Golansku visoravan. Egipatske i jordanske vojske stavljene su pod zajedničku komandu i Izrael je odlučio napasti preventivno. Ono što je uslijedilo bio je munjeviti rat tijekom kojega su arapske vojske u samo šest dana u potpunosti ponižene.

Sukob s povremenim prekidima traje do danas. Iako postoje planovi o osnivanju palestinske države, konačna provedba čini se godinama daleko.

Šesdesetih i sedamdesetih svijet pamti porast palestinskog terorizma. Možda najpoznatiji događaj je onaj iz rujna 1972. kada samo nekoliko dana nakon početka Olimpijskih igara u Munchenu, osam terorista iz skupine “Crni rujan” otimaju izraelske sportaše. Tijekom tog napada poginulo je svih devet talaca.

Svakako da su terorističke akcije potkopale bliskoistočni mirovni proces. Tijekom 1990-ih pojavili su se i samoubilački napadi, a mete su uglavnom bili civili. S druge strane svjedočimo konstantnoj kolonizaciji od strane Izraela, pomoću izgradnje naselja na palestinskom teritoriju, ali i svojevrsnoj segregaciji čemu svjedoči najveći logor na svijetu, pojas Gaze.

Recentni događaji u Izraelu i Palestini samo su refleksija prošlih događaja. Oni pod Suncem ne otkrivaju ništa novog.

Hrvoje Ivančić

animacija: Nina Paley

 

Sirijski kršćani još uvijek govore jezikom Isusa Krista

Sirijska kršćanska zajednica, čiji korijeni sežu unatrag dvije tisuće godina, jedna je

Il vestito da sposa rosso

A lei sembrava un gioco. Sebbene avesse già tredici anni, giocava ogni

Kratka priča: “Deva”

On je čuvao devu u Kapadokiji. Tu prokletu, izmučenu, mršavu i nikakvu