Transibirska željeznica


Zavojitom prugom na stanicu u centru grada, tik do same obale, ulazi zagrijani vlak. Poslije gotovo mjesec dana putovanja stižem na  „kraj“ Rusije u veličanstveni Vladivostok koji još jednom potvrđuje veličinu ove zemlje. Učini mi se u trenutku kao komadić Europe bačen među kulture dalekog Istoka, na prag Kine i pred vrata Sjeverne Koreje.

 

Brežuljkasti krajolik, preko kojeg se poslagane ulice  slijevaju prema luci na Tihom oceanu nedvojbeno podsjećaju na našu Rijeku, a miris soli pomiješan s mirisom ulja i čelika iz brodogradilišta tome samo idu u prilog. Mali ruksak, knjiga u ruci i smotuljak cigarete otprilike su sve moje stvari koje nosim skačući s vagona na novo tlo. Oceanska mi svježina puni pluća prije nego li se upustim u cjenkanje za smještaj s lokalnim bakicama koje drže natpise „komnati“ i „kvartiri“. Osjećam se pomalo nesigurno nakon što sam napustio  vagon u kojem sam proveo tolike noći i koji mi je postao drugim domom. Ali Vladar istoka ili „Vladek“ kako ga od milja zovu Rusi prima me raširenih ruku dok u mislima lutam dalekom Moskvom i nepreglednim sibirskim prostranstvima. „Dug je to put“ govorim  sebi pri svakom novom koraku po Vladivostoku.

Na putovanje sam krenuo iz Moskve, koja je, po logici stvari savršeno mjesto za početak kotrljanja transibirskom prugom, stižete li, dakako iz Europe. Megapolis s trinaest milijuna stanovnika i treći najskuplji grad na svijetu može odbiti, ali i privući, ovisno o tome što u njemu tražite. Iz moga kuta gledanja bilo je otprilike ovako. Stigavši u Moskvu uputio sam se podzemnom željeznicom do strogog centra koji je širok otprilike kao pola Zagreba. Iznenadila me pritom uređenost stajališta koja, ukrašenih stupova i dugih hodnika izgledaju kao pravi mali muzeji.

U Moskvi je vrlo lako pronaći jeftini smještaj u gradskom središtu, i to za samo 500 rublja (90 kuna). Također, iz centra se brzo dolazi do bilo kojeg od devet velikih kolodvora ali oni koji putuju transibirskom trebaju otići na Yaroslavl, Kazansky ili Kursky. Putne se karte rezerviraju rano, čak nekoliko tjedana prije samog početka putovanja, jer u ljetnim mjesecima vlak popune obitelji koje posjećuju rođake, a tu su i radnici iz Kine koji „zarobe“ cijeli vlak na ruti do Pekinga. Zbog toga je transibirskom prugom najbolje putovati etapu po etapu. U lokalnim se vlakovima uvijek nađe više mjesta nego u direktnima do Vladivostoka ili do Pekinga jer su to dvije najfrekventnije rute. Osim njih postoji još i transmongolska ruta koja, dakako, prolazi kroz Mongoliju. Ali i nju treba proći natenane.

Broj vlakova koji jure na istok uistinu je velik. Oni imaju vlastita imena i raščlanjuju se u različite klase. Jedni od najluksuznijih su „Rossiya“ i „Baikal“. Oni su širi i uredniji od standardnih ali su zato i mnogo skuplji. Međutim i u jeftinim vlakovima postoje klase o kojima ovisi udobnost vožnje ali i njezina cijena. Srednje cijene nalaze se u kupeyny (kupeu) odnosno u drugom razredu dok su u trećem karte 40 posto jeftinije ali to je plackartny ili vagon u kojem sobu dijelite s 40-ak suputnika, dakle nema zatvorenih kupea ni previše intime. Ali ako ste za avanturu – evo vam je pred nosom! Okvirna cijena karte Moskva – Vladivostok za treći razred je oko 150 eura,  za drugi razred oko 250, dok je prva klasa duplo skuplja od druge ali uključuje i mnoge luksuze poput plazme tv-a, ručka u sobi i bara. I skuplja je od leta zrakoplovom. Luksuzne sam  vagone viđao mijenjajući kolosjeke na brojnim stanicama, onako u prolazu, podignute glave jer su bili visoko. Obećao sam si da ću, ostarim li sretno, priuštiti sebi  putovanje u najluksuznijem dijelu kočije, ali sada je predamnom ono što me povelo na istok, dakle, treći razred – plackartny!

Prva će postaja, od Moskve udaljena 5200 kilometara biti Irkutsk. Odavano sam htio posjetiti grad na vratima moćnog Bajkalskog jezera. Prolazeći kroz postaje zvučnih imena poput Tomska, Omska, Novgoroda, čekao sam pravi Sibir. Čim je vlak negdje oko Yekaterinburga zagrebao Aziju osjetio sam da se zbilja krećemo. Smjestio sam se na svoj ležaj dok se u vagonu miješao žamor 40-ak ljudi. Svi oni prolaze vam pred očima dok se miči, odlaze, dolaze, premještaju. Svaka nova stanica donosi i novog gosta. Putujete li sami uvijek se ugodno (ili neugodno) iznenadite sa susjedom koji je ušao na toj stanici. Može to biti pijanac koji bazdi na votku i pije je cijelim putem, ponekad je to tih čovjek koji vrijeme provodi čitajući knjige. Najčešće se ipak dogodi da vam je suputnik ugodan sugovornik koji vas počasti sa šalicom čaja i keksama. Vrijeme je tako ponekad, pri promatranju monotone tajge teklo vrlo sporo, ali su trenuci jednostavno preletjeli. Svakih pola sata vagonom bi prošetao provodnjik i provjerio treba li kome išta iz maloga dućana koji ima svaki vagon, a on ga osobno duži. Provodnjik putnicima osigurava madrac, plahtu, jastučnicu i ručnik. Najzanimljivije je da ti vrijedni i pristojni ljudi tijekom čitavoga putovanja ne izlaze iz vlaka. Neki od njih u svojoj kabinici od dva kvadrata žive punih dvadeset dana. „Ponekad se preplašim otvorenog prostora jer u vlaku je sve nekako skučeno“ – objasnila mi je kroz smijeh mlada provodnjica dok smo jednog popodneva pušili cigaretu u prolazu između vagona. „Ima pijanaca, studenata, radnika, Kineza ali najviše putuju obitelji u posjet svojima, kako u jednom tako i u drugom smjeru“ – nastavila je i dodala „Kad nekoliko dana sudbinu dijelite sa svim putnicima vagona počinjete se osjećati kao jedna velika obitelj.“ A kako je vrijeme prolazilo, a vlak hvatao beskrajne daljine počeo sam doista shvaćati što je govorila. Putnici su se opraštali jedni od drugih, razmjenjivali telefonske brojeve, pokazivali fotografije svoje djece i dijelili obroke…. To je ono što putovanje transibirskom čini vrijednim i velikim iskustvom. U Rusiji uostalom postoji i uzrečica kako pri izlasku s vagona mnogi, pa i najjači zaplaču. To je, dakle ta topla slavenska duša u najboljem izdanju, spoznao sam u napredovanju prema Irkutsku.

Vlak je možda najbolje mjesto za upoznavanje kulture jednog naroda. Konstantna gužva pored kotlića s vrućom vodom na kraju vagona živi je dokaz da Rusi jednostavno vole piti čaj. Šalica čaja ima značenje kao šalica kave u Hrvatskoj – predah, druženje, prijateljstvo. To je jedno je od glavnih socijalnih komponenti zemlje. Čaj teče u potocima, a ne kao što bi mnogi pomislili votka. Iako je i nju  teško zaobići. No ono što se pri putovanju transibirskom rijetko zaboravlja tradicionalna je ruska kuhinja. Kada vlak napokon negdje stane putnice se u žurbi rastrče stanicom kupujući od babuške domaće pripremljenu hranu po vrlo jeftinoj cijeni. Nikada neću zaboraviti mesne okruglice u tijestu i blinji (palačinke) ili njegovo veličanstvo Boršč – juhu od cikle s povrćem i mesom. Kada se putovanje nastavi, sva nakupovana hrana zamiriše vagonom, narod se časti, otvaraju se boce piva i tek kupljena votka. Nije poslije toga čudno što svi od reda zaspu i hvala boga što je tako jer vožnja je sad već pomalo naporna i traje i traje….

Iako sam sa dvojicom suputnika dva dana razmjenjivao misli,  postalo mi je strašno dosadno jer su bili okorjeli alkoholičari s neobičnim tetovažama kućne izrade. I konstantno su me nešto ispitivali. Nikako zlonamjerni, ali svejedno – alkoholičari. „Boljšoj fotbal, Harvatija, Šuker“. To je bilo otprilike sve. Morao sam, dakle, uraditi ono što mi se rijetko  događa. Počeo sam po drugi put čitati jedinu knjigu koju sam ponio – „Smoke Belew“, Jack Londona, priču o novinaru koji napusti San Francisco u potrazi za pustolovinom i krene na  Aljasku. U divljini koja sliči Sibirskoj ostane godinama i u nju se zaljubi. Iskopa puno zlata, učini nekoliko junačkih djela, oženi čednu djevojku…  No čitanje istih redaka definitivno me ubilo u pojam. Šetao sam vlakom gore – dolje, od prvog do zadnjeg vagona, kupovao votku i pio je da zaspim do iduće stanice. Tek nakon tri i pol dana ukazao se pored prozora možda najljepši kolodvor, onaj u Irkutsku.

Grad koji nazivaju vratima Bajkala smjestio se na rijeci Angari, jedinoj koja izvire iz Bajkalskog jezera. Tih ljetnih dana u gradu su se vrućine penjale do nesnosnih 35 stupnjeva, a stanovnici su mahom pohitali u rijeku na hlađenje. Do Vladivostoka od Irkutska ima još oko 4000 kilometara, ali kako sam se konačno dočepao Sibira i njegovih skrivenih ljepota, izlazim iz vlaka.  Bilo bi šteta tek tako projuriti pokraj njih.

Grad Irkutsk star je 350 godina što znači da je jedan od najstarijih u Sibiru.  Ujedno je i jedan od najvećih. Broj stanovnika konstantno raste pa ih sada ima oko milijun. No koliko god grad bio velik, trebate li se s nekim naći u Rusiji, to je najmanji problem. Sastanak jednostavno dogovorite na križanju ulice Karla Marxa i Lenjina. Svaki ih grad ima i svaki se put sijeku pod pravim kutom. Sa stanice sam krenuo upravo tamo gdje me je čekala moja ruska drugarica Natalija koja će mi pobliže objasniti sibirski način života. „Vjerojatno nisi mislio da i u Sibiru može biti 35 stupnjeva?“ – pitala me dok sam okupan znojem hvatao malo hlada u parku, tik do kazališta. „Ono što gledaš u filmovima američka je propaganda. Tamo je Sibir prikazan kao najhladnije mjesto s najhladnijim ljudima“. Kasnije sam o njezinoj izjavi malo razmislio da bi na kraju zaključio da je to vjerojatno istina. Govorimo li, pak, o ljudima Sibir je sve samo ne hladan.

Tijekom daljnjeg napredovanja na Istok, vlak prolazi tik do Bajkalskog jezera – „Sibirskog Bisera“. Zadržao sam se tamo punih tjedan dana. Jezero, dugo 630 km i široko samo 60 sa svojih je 1637 metara najdublje na svijetu. Nalazi se na mjestu dodirivanja tektonskih ploča i konstantno se produbljuje. Čak petina svjetske pitke vode nalazi se u njemu i piti ju je moguće čak s obale. Jednostavno uzmete čašu zagrabite i „živjeli“! Voda je jako hladna jer je nekoliko mjeseci u godini jezero potpuno pod ledom. Sezona kupanja počinje u kolovozu ali nikad nije toplije od 15 stupnjeva. Još jedna stvar jezero čini velikim, a to je religijski značaj. Narod Burjata, autohtoni stanovnici regije, srodnici Mongola jezero smatraju čarobnim mjestom. Oni su Budisti ali još je uvijek među njima jaka tradicija šamanizma. Tako, na primjer na najvećem otoku bajkalskog jezera Olkhonu postoji „šamanska stijena“ ispred koje se duhovima prinose žrtve u hrani i piću. Bezbroj sela porazbacanih uz obale Bajkalskog jezera predstavljaju Rusiju kakva je nekad bila: drvene kućice, neasfaltirani putovi, stari vagoni i pokoji čamac. U svakom selu postoji babuška koja će vam za šezdesetak kuna rado iznajmiti sobu i pripremiti doručak. Ljudi su ovdje često siromašni ali nikako zli i napasni. Nitko vas neće opljačkati ili pokrasti. Natalija kaže da su obale Jezera uz gradić Listvjanku omiljeno vikend okupljalište stanovnika Irkutska. U Listvjanki je malena luka i plaža koja se vikendom napuni ljudima jer udaljena je od Irkutska samo sedamdesetak kilometara.

U daljnjoj ruti do Vladivostoka pruga kroz netaknutu tajgu gotovo prolazi rusko kineskom granicom preko plavih planina, sićušnih sela i velikih gradova. Ovo mjesto samo je srce ruskog Dalekog istoka i predstavlja svojevrsni „divlji zapad“ kroz koji su u 19. stoljeću prolazili osvajači i kolonizirali cijeli kraj. Raznovrsnost se očituje svakim novim korakom. Burjatska republika  predstavlja centar ruskoga Budizma, grad Khabarovsk na rijeci Amur djeluje kao mediteranska oaza dok Birobidžan zadivljuje svojom židovskom zajednicom i vlastitom autonomnom oblasti starijoj od moderne države Izrael. Napredujući prema Istoku kroz prozor se nižu prizori divlje prirode. Pojas tajge na sjeveru koja se proteže skroz od Skandinavije do Mongolije i Kine. Oduševljava bogatstvo rijeka i potoka – u Rusiji se naime nalazi 6 od 20 najdužih rijeka svijeta. Promatrati ove prizore zanimljivo je, ali istovremeno  i uspavljujuće pri konstantnom kretanju vlaka. Dok sam besciljno buljio kroz prozor glavom mi je prolazilo pitanje: tko li je tu prugu gradio i kako je po bogu ispala baš toliko duga? Google čini čuda, pa saznajem – Ideju o gradnji željeznice koja bi povezala prijestolnicu St. Petersburg s Tihooceanskom lukom Vladivostokom odobrio je car Aleksandar II. Njegov sin, car Aleksandar III nadzirao je gradnju koja je između 1891. i 1913. premašila cifru od 1.455 bilijuna rublja. Da usporedimo koliko je to mnogo reći ćemo samo da je jedino Prvi Svjetski Rat uspio toliko opteretiti budžet Rusije. Željeznicu su gradili radnici iz cijeloga carstva isto kao i iz inozemstva. Bio je to mukotrpan i opasan posao pri kojem su iza ugla uvijek čekali banditi, vladale su bolesti, a iz mraka su vrebali gladni tigrovi. Radnici su često štrajkali jer bili su slabo opremljeni i bez logistike koja bi im osiguravala hranu. Gradilo se po etapama počevši kao što je spomenuto 1891., da bi zadnja etapa, ona koja prolazi preko rijeke Amur bila dovršena tek 1916. Ona je zbog brojnih mostova bila najzahtjevnija. Željeznički radnici također su odigrali važnu ulogu u boljševičkoj revoluciji 1917., koja će promijeniti povijest Rusije.  Željeznica je potakla daljnji razvoj Sibira i Ruskog dalekog Istoka te učvrstila rusku vlast u zabačenim dijelovima zemlje.

Nakon tri tjedna stižem u Vladivostok s vrlo malo prtljage ali s vrlo puno uspomena i dojmova. Umjesto da krenem u skupe stanove koje su babuške iznajmljivale na stanici, kupujem lokalni oglasnik, listam i zovem. Za pola sata po mene na stanicu stiže  Denis Puškin. Vozi me u stan, predaje mi ključeve i zaželi mi dobrodošlicu. Kaže kako sa slavnim piscem prezimenjakom nema nikakve veze i da više voli gledati filmove nego čitati knjige. U narednih nekoliko dana uspijevam saznati mnogo stvari jer s Denisom prolazim gradom, svakodnevno degustirajući pivo. Čovjek mi zbog novonastalog prijateljstva snizuje stanarinu s 1500 na 1000 rublja (na oko 180kn).

Uspijevam u tom vremenu upiti dušu grada svakodnevno se uspinjući njegovim brežuljcima, uzlazeći u orijentalne restorane i u čudu očekujući razvedravanje. Magla je danima visjela u zraku. Ovu pojavu Denis objašnjava kao sasvim normalnu – tako već punih mjesec dana. S tim se jednostavno moram pomiriti. Ali usprkos magli egzotika je i dalje prisutna na svakom koraku. Možda zato jer su ovdje prije dolaska Rusa u 19. stoljeću pretežno živjeli Kinezi. Zbog toga je u gradu ostao orijentalni dodir koji je samo povećan blizinom Koreje ili pak Japana koji je udaljen 24 sata vožnje trajektom preko Japanskog mora. Trgovačke su veze s tim zemljama vrlo čvrste i jake. U Vladivostoku tako svi voze automobile uvezene iz Japana i Koreje dok se u Kinu odlazi u jeftini shopping. S druge strane stanovnici tih zemalja, ponajviše Kine dolaze u grad zbog posla pa se na kraju i stalno nasele. Egzotici je pridonijela i dugogodišnja izolacija za vrijeme komunizma kada su i sami stanovnici morali tražiti dozvolu za izlazak. Od kada se sredinom 90-ih počeo otvarati u njega su ušli i svjetski trendovi. Sve što se može pronaći u prosječnom europskom gradu pronaći se može i u Vladivostoku. Barovi, noćni klubovi, restorani, kazališta……k tome je još i zadnja stanica transsibirske rute, golemi plus u bilježnici svakog avanturiste.

„Vrlo, vrlo daleko. Ovo je jako daleko“ govorio sam sam sebi. „Devet tisuća kilometara dug put u jednom smjeru, a još uvijek u istoj državi“ promislih jednog jutra za šetnje maglovitim Vladivostokom.  Bila je špica dana i kroz centar su škripali tramvaji, brujili automobili, a kolone ljudi ulazile su u trgovine, shopping centre, restorane i knjižnice. Ocean je mirno grlio grad dok su u daljini urlali vlakovi spremajući se na daleki put u Moskvu.

Kroz glavu mi tad prođu sva ona mjesta koja sam sreo i ljude koje sam upoznao. Nešto poput nostalgije ili tuge za prošlim vremenom. Kutak podsvjesti naredi mi da ispraznim džepove i prebrojim preostale rublje. Začudio sam se jer imao sam više od očekivanog te sam odmah pojurio prema željezničkoj stanici. Uđoh u prostoriju s šalterima u kojoj začudo nije bilo gužve. Izvadih sav novac koji sam imao na pult šaltera broj dva. „Pažalasta!“ – rekla je prodavačica karata dajući mi moju.

Na njoj je pisalo Vladivostok – Moskva.

 (objavljeno u Playboyu 2010.)

Sirijski kršćani još uvijek govore jezikom Isusa Krista

Sirijska kršćanska zajednica, čiji korijeni sežu unatrag dvije tisuće godina, jedna je

Il vestito da sposa rosso

A lei sembrava un gioco. Sebbene avesse già tredici anni, giocava ogni

Kratka priča: “Deva”

On je čuvao devu u Kapadokiji. Tu prokletu, izmučenu, mršavu i nikakvu